Treba znati kada stati

Počela sam pisati u ovu virtualnu bilježnicu jer sam željela poručiti nešto, nekome, sebi, svima, podijeliti svoje razmišljanje. Možda je to bila i potreba da drugima objasnim sebe, želja da me razumiju, a tek potom i inspiracija za čitatelja. A pisala sam malo..

Jer dogodio se život. Podijelio je neke loše karte i više nije bilo važno da mene razumiju drugi, ja sam morala razumjeti, naučiti tu novu igru i uporno se prilagođavati neželjenim situacijama. A onda više nisam željela objašnjavati sebe, koliko god zapravo željela da netko to vidi iz „mojih cipela“, osjećala sam da to ne trebam činiti. Onaj tko želi, razumjeti će, onaj tko ne želi ili jednostavno ne može, neće.

Zato ekipa, došlo je vrijeme da ovaj interes stavim u mirovanje. Isto kao što ste u prvom razredu možda htjeli biti kuhar, u trećem pilot, a sa četrnaest vas je zainteresiralo kukičanje ;), tako ni sve naše strasti i interesi ne moraju nužno biti zauvijek. I to je u redu.

Mislim da treba pažljivo birati svoje bitke, ljude sa kojima se okružujete i interese koji vas privlače. Na taj način ostaje nam više energije za ono što nas u ovom trenutku veseli i ono što nam je potrebno, štogod to bilo.

Ako i trebam prenijeti neku poruku, neka to bude kroz stihove Kenny Rogersa i Williama Ernesta Henleya. Do neke druge prilike.

Over and out